Ostaci tvrđave – Novi Bečej

Tisa kao panonska lepotica kroz istoriju pružala je mnoge blagodeti i bila veliki izazov da se na njenim obalama formiraju naselja i utvrđeni – kontrolisani prelazi još od praistorijskih vremena.

Jedva vidljive ruševine starog grada, kilometar od centra Novog Bečeja uzvodno, nemo svedoče o jednoj malo poznatoj istoriji ovog prostora. Nesumnjivo da je još od antičkih vremena ovaj prelaz korišćen, ne samo za ratne pohode Rimljana u borbi protiv varvara već i za razvijenu trgovinu.

Da je tu postojalo i utvrđenje, na peščanom ostrvu na sredini reke Tise, svedoče sačuvane rimske cigle uzidane u kasniju srednjovekovnu tvrđavu.

Sve do pred kraj XI veka nemamo, u pisanim istorijskim izvorima, podatke o ovom utvrđenju. Jedino što pouzdano znamo da je ove prostore držala porodica Becsey po kojoj su kasnija dva naselja u njenoj blizini i dobila ime.

Utvrđenje je korišćeno za obezbeđenje prelaza preko Tise gde se nalazila skela i posada koja je naplaćivala skelarinu i kontrolisala plovidbu rekom.

O važnosti ovog prelaza svedoči i podatak da se u blizini nalazila crkva Arača. Ovim prelazom na Zapad je transportovana banatska pšenica, so, drvo i kamen iz rumunskog dela Banata. Ne tako davno, otkrivena je u budimpeštanskom arhivu jedna povelja iz 1091. gde se pominje da je varvarsko pleme Kumani potučeno kod mesta Bečej, ali istoričari nisu dali pouzdani sud da se radi baš o tvrđavi između današnjeg Novog Bečeja i Bečeja.

Prvi pouzdaniji podatak beleži se u darovnici ugarskog kralja Bele IV kojom on 1238. vitezovima hospitalcima daruje ovo utvrđenje, što nesumnjivo svedoči o njegovom značaju, pre svega ekonomskom. Kao utvrđeni grad pominje se početkom tridesetih godina XIV veka kada se piše o izvesnom kastelanu, zapovedniku tvrđave. I narednih godina ugarska kruna svojim darovnicama pridavala je ne mali značaj bečejskoj tvrđavi. Tako je budući kralj Žigmund Luksemburški braći Ladislavu i Stevanu Lošonciju dao na korišćenje ovaj utvrđeni grad. Početkom XV veka kao ugarski vazal Stevan Lazarević dobija u posed i Bečej. Posle njegove smrti značajne posede u današnjoj Vojvodini dobija sestrić, Đurađ Branković od kada počinje intenzivnije naseljavanje srpskog življa u ove krajeve. O izuzetnom značaju tvrđave svedoči i podatak da se u njoj, ali i u Arači održavaju županijska zasedanja, a svoje staračke dane provodio je tu despot Đurađ u lovu i političkim pregovorima. Jedno vreme (1450.) tvrđavu je držao i Janoš Hunjadi (Sibinjanin Janko).

U turskim osvajanjima polovinom XVI veka tvrđava dobija još više na značaju. Mehmed paša Sokolović ju je zauzeo 19. septembra 1551. a Araču spalio i opljačkao. Turski period istorije tvrđave malo nam je poznat, ali i to malo sačuvanih podataka svedoči o njenom ponovnom značaju. Vredne podatke zabeležio je putopisac Evlija Čelebija koji je tvrdio da u njoj, kao vakufskom dobru se nalazi, poreznik, carinski inspektorat i janičarski serdar. Zakupnina od carine pripadala je temišvarskoj posadi. Napisao je i to da je „grad na Tisi divan, četvorouglast. Kod pristaništa nalazila se gostionica i 50 dućana. Spominje i džamiju (najverovatnije je mislio na Araču), kupatilo, medresu i sto kuća. Hvalio je stanovništvo kao vrlo gostoljubivo„.

U vreme austrijsko-turskog rata 1683-1699. tvrđava nije imala značajniju ulogu. Prema odlukama mira u Sremskim Karlovcima 1699. sve tvrđave na Tisi imale su se porušiti. Sa rušenjem bečejske tvrđave otpočelo se u martu 1701. pod rukovodstvom komandanta Segedina Johana Fridriha de Globica. U organizaciji radova, ne samo rušenja tvrđave, već i pripremu izgradnje naselja oko nje učestvovao je i inženjer Johan Kristijan de Kolet koji je sačinio detaljan opis i plan tvrđave koji se čuva u Ratnom arhivu u Beču. Dužina bedema i četiri kule iznosila je 280 metara, a površina 2331 m2. Glavna, centralna kula, bila je visoka 17,2 m. Prilikom rušenja trebalo je ukloniti skoro 3000 m3 zida, što je na žalost i veoma savesno učinjeno do polovine maja 1701. Uporedo sa rušenjem tvrđave otpočelo se i sa gradnjom novog naselja na desnoj obali Tise gde se imala smestiti srpska milicija. Ovo naselje dobilo je ime Noe Beche za razliku od Turskog u Banatu jer je on još 17 godina bio pod Turcima, a taj će naziv zadržati sve do XX veka kada dobija ime Novi Bečej, a bački Stari Bečej.

Prilikom velikih meliorizacionih radova, tj ispravljanja korita reke Tise, krajem XVIII veka, današnji tok reke ide preko mesta ostrvskog utvrđenja, a vidljivi su ostaci samo jedne od kula.

Podeli sa prijateljima:

Facebook
Twitter
LinkedIn
Pinterest
WhatsApp
Email

Ostavi komentar

Možda će vas zanimati i:

O nama

Možda Vam se učini na trenutak da smo ko zna koji po redu koji obrađuju istu temu, ali uverićemo Vas da to nije tako.
Naš dugoročni cilj je da objedinimo sve mogućnosti koje imate kad krenete na put po Vojvodini.

Pratite nas na Fejsbuku

Pratite nas na Instagramu

[instagram-feed cols=2]