Subotica je najseverniji grad u Vojvodini, drugi po broju stanovnika. Prema popisu iz 2011. godine ima 105681 stanovnika.

Nalazi se na 10 km udaljenosti od granice Srbije sa Mađarskom, i administrativni centar je Severnobačkog okruga. 

Subotica se prvi put pominje 1391. pod latinskim imenom Zabatka. Godine 1526-1527. Subotica je bila prestonica kratkotrajne srpske države samoproglašenog cara Jovana Nenada. Osmansko carstvo je vladalo gradom od 1542. do 1686, kada je Subotica postala posed Habzburške monarhije. Tokom osmanske uprave ime grada je bilo Sobotka. Polovinom 18. veka ime joj je zvanično promenjeno u Sancta Maria, po austrijskoj carici Mariji Tereziji. Ime grada je ponovo promenjeno 1779. u Maria Tereziopolis, a mađarsko ime Szabadka je privremeno ušlo u službenu upotrebu 1845. a potom ponovo 1867. godine. Subotica je 1918. ušla u sastav Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Lokalni Srbi i Bunjevci su od 17. veka koristili naziv Subotica, koji je nakon 1918. godine i ozvaničen. Od 2007. godine Subotica ima status grada.

Istorija


Utvrđeno je da su ljudi na ovom prostoru živeli još pre tri hiljade godina. Sudbinu ovog mesta bitno je određivao položaj na putu između Evrope i Azije, a istorijski na mestu sukoba različitih država — Bugarskog carstva, Ugarske, Osmanskog carstva, Habzburške monarhije, itd.

U čestim i velikim seobama na ove prostore došli su mnogi narodi: Srbi, Mađari, Nemci, Slovaci, Jevreji, Bunjevci, Grci. Često su se menjali gospodari a i ime grada. Od prvog — Zabatka (iz 1391) — promenjeno je više od 200 naziva, a neka od najpoznatijih imena, pored samog imena Subotica, su: Sobotka, Sancta Maria, Maria-Theresiopolis, Maria Theresiastadt i Szabadka.

Najstariji arheološki nalazi na široj teritoriji Subotice potiču sa obale jezera Ludaš, a datiraju još iz perioda poslednjeg ledenog doba. Međutim u neposrednoj blizini grada postoje nalazišta i iz perioda neolita, kao i bakarnog i bronzanog doba. Izvestan broj nalaza govori i o prisustvu Skita, Dačana, Gota, Huna i Avara na ovim prostorima.

U vreme avarske prevlasti, ovde se u 6. veku pojavljuju i Sloveni. Nakon pada Avarskog kaganata, ovo područje ulazi u sastav slovenskih država — Velikomoravske kneževine i Bugarskog carstva. Područjem Bačke je u periodu bugarske uprave vladao vojvoda Salan. U vremenu kada se ugarska plemena naseljavaju na područje Panonskog basena, zatiču na ovim prostorima slovenske narodne grupe.

Subotica se u pisanim dokumentima prvi put pominje u vreme ugarske uprave 7. maja 1391, ali sigurno je da je mesto starije. Izgrađen na vetrometini, na raskrsnici puteva, ovaj je grad često bio mesto burnih istorijskih događaja. Erdeljski vojvoda Janoš Pongrac od Dengelega je ovde 1470. podigao tvrđavu, ali ona nije uspela da odoli ljudima i vremenu. Od nje su do danas ostali samo tragovi na unutrašnjem zidu tornja Franjevačke crkve.

Polulegendarna ličnost subotičke prošlosti je car Jovan Nenad, koji se javlja posle poraza koji su ugarskoj vojsci naneli Turci na Mohaču 1526. godine. NJegovu tajanstvenost uvećavala je čudna crna pruga koja mu se pružala od slepoočnice do stopala noge, zbog čega su ga i prozvali Crni. On je potisnuo Turke iz Bačke i tu osnovao svoju kratkotrajnu slovensku odnosno srpsku državu, koja je pored Bačke uključivala severni Banat i mali deo Srema. Proglasio se carem, a Suboticu izabrao za prestonicu. Poginuo je 1527. u sukobu sa ugarskom vlastelom, nakon čega je nestalo i njegove države. Posle četiri veka, na godišnjicu njegove smrti, u Subotici mu je na glavnom trgu podignut spomenik koji su 1941. srušili mađarski okupatori, a obnovljen je i ponovo postavljen 1991.

Turci Osmanlije su Suboticu zauzeli 1542. godine i vladali njome do 1686. kada je Subotica postala deo Habzburške monarhije. U vreme osmanske uprave, Subotica je bila deo Segedinskog sandžaka. Osmansku Suboticu je u 17. veku posetio čuveni turski putopisac Evlija Čelebija. Prema Čelebijinom opisu, subotička tvrđava se nalazila u sredini prostranog polja. U citadeli je bilo oko četrdeset vojničkih kuća i jedna džamija. Spoljna varoš je predstavljala dobro naseljenu i izgrađenu palanku, u kojoj je bilo ukupno sto četrdeset dobrih kuća pokrivenih trskom i rogozom. Zabeleženo je da tu ima i mnogo vinograda i bašta.

Nakon ulaska u sastav Habzburške monarhije, Subotica je uključena u sastav habzburške Vojne granice. Privilegijom iz 1743. godine Marija Terezija proglasila je Suboticu slobodnom komorskom varoši, za šta su Subotičani darovali carici 150 konja. Nakon razvojačenja ovog dela Vojne krajine sredinom 18. veka, Subotica postaje deo Bačko-bodroške županije u Habzburškoj Ugarskoj. Zbog odane službe subotičkih graničara habzburškom dvoru, Marija Terezija proglasila je Suboticu 1779. slobodnim kraljevskim gradom. Za ovu važnu odluku Subotičani su poklonili carici pet hiljada zlatnika i platili otkup 166.666 forinti. Status slobodnog kraljevskog grada doneo je Subotici veću autonomiju i novo ime — Maria-Theresiopolis. Od te godine počinje planski i ubrzaniji razvoj grada.

Subotica je bila u sastavu zasebne habzburške krunovine Vojvodstva Srbije i Tamiškog Banata, između 1849. i 1860. godine. u ovo vreme, u strogo centralizovanom sistemu, pažnja se ipak posvećivala i kulturi. Ovde je 1853. izgrađeno pozorište, kao i mnoge kvartovske škole. Nakon ukidanja vojvodstva, Subotica ponovo postaje deo Bačko-bodroške županije. Posle Austro-Ugarske nagodbe iz 1867, pa sve do 1914. godine, u Subotici se ubrzano razvija građansko društvo, a značajan je bio i razvoj samog grada.

U demografskom smislu, sastav stanovništva Subotice se tokom habzburške uprave menjao. 1743. godine, u Subotici je bilo dve trećine „Dalmatinaca“ (Bunjevaca) i jedna trećina „Raca“ (Srba). 1778. godine broj stanovnika Subotice iznosio je 21.471, od kojih su 17.043 bili Bunjevci i Srbi. Prema Bunjevačkom kalendaru za 1868. godinu, bilo je u Subotici 50.000 Bunjevaca, 6.000 Mađara, 3.500 Srba i 1.300 Jevreja. Politika mađarizacije ugarske vlade uticala je na povećanje procentualnog udela mađarskog i na smanjenje procentualnog udela slovenskog stanovništva grada. Tako je, prema austrougarskom popisu stanovništva iz 1910. godine, grad imao 94.610 stanovnika koji su govorili sledeće jezike: mađarski: 55.587 (58,75%), bunjevački: 33.208 (35,1%), srpski: 3.514 (3,71%), nemački: 1.918 (2,03%), slovački: 100 (0,11%), vlaški: 60 (0,06%), hrvatski: 39 (0,04%), rusinski: (0,01%), ostali jezici: 182 (0,19%).

Subotica se u moderan srednjoevropski grad razvijala krajem XIX i početkom XX veka. Za nepune dve decenije, jedne u XIX i jedne u XX veku, grad je doživeo izuzetan urbani, industrijski, graditeljski i kulturni procvat. Brži razvoj zanata, industrije i trgovine podstaknut je još 1869. dolaskom prvog voza a ubrzan izgradnjom električne centrale 1896. i tramvajskim saobraćajem 1897. Začetke današnje moderne industrije nalazimo krajem prošlog veka: preduzeće za izvoz mesa „Hartman i Konen“ s prvom hladnjačom u zemlji, prvu subotičku fabriku sumporne kiseline i veštačkog đubriva „Klotild“ osnovanu 1904, braća Ruf su 1917. počeli proizvodnju bombona, industrija električnih motora „Sever“ osnovana je 1923.

Prva srednja škola, preteča gimnazije, otvorena je u Subotici 1747, muzička škola 1868, dom za stare 1766, Palić postaje lečilište 1845, prva štamparija osnovana je 1844, prve novine izašle su 1848, prvu bioskopsku predstavu prikazao je ovde Anđelo Bjanki iz Pečuja 1899, a Aleksandar Lifka otvorio je prvi stalni bioskop 1919. Đuro Stantić osvojio je prvu olimpijsku medalju u Atini 1896, a Ivan Sarić poleteo je avionom sopstvene konstrukcije 1910. godine.

Dr Jovan Milekić generalni direktor Poljoprivredne banke u Subotici, bavio se pasionirano kolekcionarstvom umetničkih dela i retkosti. NJegova umetnička zbirka po bogatstvu mogla se meriti sa onom Joce Vujića iz Sente. Milekić je 1930. godine otvorio svoju zbirku za javnost, tako što je osnovao vlastite: Muzej, biblioteku i galeriju umetnina. NJegov Muzej Bahienzis nalazio se u predratnoj ulici kralja Aleksandra. U Milekićevoj kulturnoj instituciji su bili zaposleni: Slavko Suvajdžić (upravnik Muzeja), sa nekoliko kustosa – Bela Švimer (biblioteka), Marko Horvacki (prirodoslovna zbirka), Ladislav Hajvert (numizmatika), slikar Andrija Kujundžić (galerija slika) i sam vlasnik Milekić za arhivu i filateliju. Zbirka umetničkih dela je najbogatija (zbog radova Ajzehuta – sa slikom Bitka kod Sente, te Radonića, Marodića, Jakobeja, Konjovića i mnogih drugih), a arhiv sa bibliotekom su bili neobično zanimljivi mada u to vreme nedovoljno korišćeni. Ne zaostaju ni biblioteka, arheološki predmeti, etnografski eksponati, zbirke fotografija i vajarskih dela.

Krajem Prvog svetskog rata, nakon vojnog poraza Austrougarske, srpske i francuske jedinice ušle su u Suboticu 13. novembra 1918. Na velikoj narodnoj skupštini u Novom Sadu, 25. novembra 1918. proglašeno je prisajedinjenje Banata, Bačke i Baranje Kraljevini Srbiji. Jedna od centralnih ličnosti ovog značajnog događaja bio je Blaško Rajić, župnik iz Subotice. Subotica tada postaje deo pokrajine Banat, Bačka i Baranja koja, kao deo Kraljevine Srbije, ulazi u sastav novoformiranog Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca 1. decembra 1918. Konačna granica prema nezavisnoj Mađarskoj utvrđena je u Trijanonu 4. juna 1920.

Po popisu iz 1921. godine u Subotici je živelo 90.961 stanovnika, od kojih je 60.700 (66,73%) govorilo srpski ili hrvatski jezik, 26.750 (29,41%) mađarski jezik i 2.470 (2,72%) nemački jezik. Po veri, bilo je 78.490 (86,29%) katolika i 6.570 (7,22%) pravoslavnih. U okviru jugoslovenske države, Subotica je u administrativnom smislu bila deo pokrajine Banat, Bačka i Baranja (1918-1922), deo Bačke oblasti (1922-1929) i deo Dunavske banovine (1929-1941).

Početkom Drugog svetskog rata u Jugoslaviji, 12. aprila 1941, Suboticu su okupirali mađarski fašisti, a oslobodili su je 10. oktobra 1944. Subotički partizanski odred i jedinice Crvene armije. U završnim borbama za Suboticu, na železničkoj stanici poginuo je komandant Odreda, Jovan Mikić Spartak, jugoslovenski reprezentativac i rekorder u atletici. Nakon rata, Subotica postaje deo autonomne pokrajine Vojvodine, u okviru nove socijalističke Srbije i nove socijalističke Jugoslavije.

Demografija


U naselju Subotica živi 80722 punoletna stanovnika, a prosečna starost stanovništva iznosi 39,7 godina (37,8 kod muškaraca i 41,4 kod žena). U naselju ima 37543 domaćinstava, a prosečan broj članova po domaćinstvu je 2,64. Stanovništvo u ovom naselju veoma je nehomogeno.

Privreda


U saobraćajnom pogledu Subotica se, u pravom smislu reči, nalazi na raskrsnici puteva i pruga. U neposrenoj blizini Subotice prolazi planirani auto-put E-75 (zasad je izgrađena jedna strana planiranog auto-puta), a u samom gradu se ukrštaju magistralni pravci prema Novom Sadu (M-22.1), Somboru i Kelebiji (Mađarska) (M-17.1), Horgošu (M-22.1) i Senti (M-24) (deo do auto-puta E-75 je realizovan, a ostatak je u planu). Trasa pruge Beograd — Budimpešta prolazi kroz urbano jezgro i tu se račva sa pružnim pravcima prema Somboru, Horgošu, Crvenki i Baji. Sve ove činjenice doprinose svrstavanju Subotice u jedan od značajnijih saobraćajnih čvorova u Republici Srbiji.

Kada je reč o savremenom kolovozu njegova dužina iznosi ukupno 261 km. Osnovnu okosnicu saobraćajnih veza opštine Subotica sa bližim i daljim okruženjem predstavlja mreža sastavljena od drumskih saobraćajnica: E-75 (M-22, M-1); Budimpešta – Subotica – Beograd – Niš – Skoplje – Atina, navedena u strategiji privrednog razvoja Srbije kao KORIDOR 10; sledi poprečna veza: E-771 Subotica – Sombor – Bogojevo – Vinkovci, i dalje Zagreb.

Ukoliko se posmatraju železničke pruge u subotičkoj opštini danas je od značaja jedino pruga Budimpešta-Subotica-Novi Sad-Beograd. Pravac prema Segedinu zahteva rekonstrukciju da bi se mogle ostvariti odgovarajuće brzine[6], pravac prema Somboru i Bogojevu hendikepiran je još uvek nemogućnošću saobraćaja dalje prema Osijeku ili Vinkovcima, Zagrebu, LJubljani, odnosno Rijeci i dalje prema Veneciji. Pravac prema Baji zahteva postavljanje nedostajećeg dela pruge, koji je izvađen, kako bi se osposobio pravac s jedne strane prema Baji, Pečuju, Zagrebu, a sa druge prema Temišvaru i Bukureštu.

Podeli sa prijateljima:

Facebook
Twitter
LinkedIn
Pinterest
WhatsApp
Email

Ostavi komentar

Možda će vas zanimati i:

O nama

Možda Vam se učini na trenutak da smo ko zna koji po redu koji obrađuju istu temu, ali uverićemo Vas da to nije tako.
Naš dugoročni cilj je da objedinimo sve mogućnosti koje imate kad krenete na put po Vojvodini.

Pratite nas na Fejsbuku

Pratite nas na Instagramu

[instagram-feed cols=2]